Članom 90. stav (1) Zakona, u primjeni direktnog sporazuma kao postupka nabavke male vrijednosti, prije svega je naznačeno da su ugovorni organi dužni osigurati poštivanje načela iz člana 3. Zakona o javnim nabavkama. Pored načela definisanih članom 3. Zakona, veoma je značajno i sekundarno načelo „najbolje razmjene vrijednosti za novac“. 

Direktni sporazum, kao postupak nabavke male vrijednost, definiše stavom (2) da ugovorni organ pisanim putem ili putem Portala javnih nabavki traži prijedlog cijene ili ponudu po specifikaciji koja se može dostaviti jednom ili više ponuđača koji su registrovani za obavljanje djelatnosti koja je predmet nabavke.

Međutim, u primjeni većina ugovornih organa koristi mogućnost da traži prijedlog cijene ili ponudu po specifikaciji, koju dostavlja samo jednom ponuđaču, što predstavlja povredu principa jednakog tretmana i primjer je loše prakse. Posebno treba imati u vidu da se radi o netransparentnom postupku javne nabavke, te da se ponuđači koji su registrovani za obavljanje djelatnosti koja je predmet nabavke, dovode u neravnopravan položaj.

Stoga ukazujemo ugovornim organima da i u slučaju postupka direktnog sporazuma nastoje, gdje je i kada je to moguće, osigurati aktivnu i pravičnu konkurenciju pozivanjem većeg broja ponuđača za učešće u postupku direktnog sporazuma, što bi bila dobra praksa u sistemu javnih nabavki. 

U prilog naprijed navedenom primjeru dobre prakse ide i odredba člana 101. stav (6) Zakona kojom je definisano da u postupku direktnog sporazuma žalba nije dopuštena, te uz poštivanje principa jednakog tretmana iz člana 3. Zakona, ugovorni organi će pravovremeno nabaviti potrebnu robu, uslugu ili rad.